Ako nam
je društvo i dalje duboko patrijarhalno – a jest, ako je duboko nepravedno
prema ženama u praktički svakom smislu – a također jest, kako to da one kojih
se to direktno tiče, preko čijih se pleća i plaća sve prelama i slama, ne
pokazuju nikakav tračak pobune? Kako to da "revolucionarna
avangarda", to jest feminizam i feministkinje, nisu u stanju mobilizirati
čak više niti same sebe? Kad se o 8. martu piše više godine uzastopce, stvari
postaju nekako uobičajene, pa samim time pomalo i nelagodne.
Ustanovi
se naime da ima svega nekoliko aspekata o kojima se uopće može pisati, pa kada
ih se sve izreda može se samo natrag, u novi ciklus pisanja na istu glavnu temu
uz izmjene i sitnije nijansiranje prilično ograničenog broja fokusa. Tako se
primjerice može osvrnuti u povijest, pa podsjetiti na tragično poginule
tekstilne radnice u New Yorku na taj dan, kao i na gotovo istovremeni, ali s
tim tragičnim događajem nepovezani velebni marš socijalistkinja Manhattnom,
udrobljeno s inicijativom Klare Zetkin da se slavi Dan žena, iznesenom na
Drugoj međunarodnoj konferenciji žena socijalistkinja (dakako, zapadnih
zemalja). Pa tako redom, sve preko demonstracija Ruskinja 1917., uz svraćanje u
naše krajeve, prije rata (drugog svjetskog), u ratno doba te doba uspona i pada
Antifašističkog fronta žena, pa u SFR Jugoslaviju, pa sve do sadašnjosti…
Tako se može pisati o sadašnjosti, naravno u nas, šetati po statistici i
zdvajati nad nepromjenjivosti onih crta vučenih strelicom koja od godine do
godine šeće na dosadno istoj ravni. Tek tu i tamo malo dolje, malo gore. I to
na praktički svim područjima: u politici, privredi, kulturi, zdravstvu… svugdje
isto. To nas onda dovede do pojma staklenog stropa, i tu se sve više pokazuje i
potvrđuje moć imenovanja: kad jednom nešto imenujemo, čini se da je to ujedno i
pečat na proces. Kada se izgovori, kao da je proces okončan i, naravno, problem
riješen. Ah, taj prokleti stakleni strop! Samo da ga nema.
Kvote su također zabavna tema za te dane; mi bismo da ih uvedu a ne znamo
sasvim precizno zašto, a oni ih ne bi uveli i također ne znaju zašto. Valjani
razlozi i za i protiv doduše postoje, ali kome se još u ovoj državi debatira i
gnjavi s argumentacijom?
Osmomartovska fraza Omiljena tema, prava poslastica i izdržljiva fraza, prikladna za svaku
priliku a upravo odlična za 8. mart, jest oštra kritika prošlih vremena (svi
znamo da se radi o SFR Jugoslaviji), kada se slavilo tako da se muževi napiju i
slave više od žena i na kraju im donesu potrgan i već malo ocvao stručak
cvijeća. Uz to ide bespoštedna kritika političara koji se uguraju u igru i
dijele karanfile gdje god stignu, ljube koga god mogu. Uvijek još u rezervi
stoji mogućnost intervjua. Političarke, osobito one zadužene za resor ženskih
pitanja, znanstvenice koja se profesionalno bavi ženskim pitanjima, neke
starije gospođe, recimo slikarice, koja se sjeća dana kada je bila mlada,
aktivna, beskompromisna i pomalo feministkinja i slično.
Ne bih se usudila ovako sprdati sa svim time da nije prije svega na vlastiti
račun, jer i sama sam (pa i više puta i s mnogim varijacijama) prošla taj put
pisanja o 8. martu.
Ono što uporno izostaje, barem na ovim našim (i to ne samo u užem smislu našim)
prostorima, jest reflektiranje na temu i razmatranje prilično jednostavnog
pitanja, zbog čega je tomu tako? Kako to da nakon ipak respektabilnog broja
godina (deceniji su u pitanju) feminizma u nas, i dalje hodamo, krećemo se u
mjestu, ponekad čak i trčimo s efektima sličnim onima koje postižu hrčci u
kavezu-vrtilici. Pokret, u smislu neke masovnosti, nikada nismo niti imale, ali
je sve manje i onih brojem manjih, ali također važnih okupljanja, protestiranja
protiv nekih stanja i stvari, ili, još bolje, javnog iskazivanja političkih
stavova i na njima temeljenih zahtjeva. Okupiti, recimo, par stotina žena na
demonstracijama, a da pritom ne priskoče u pomoć žene već organizirane u nekom
sindikatu, izgleda, ma šta izgleda! – jest nemoguće.
Nije li u tome sakriveno još jedno i također jednostavno pitanje? Ako nam je
naime društvo i dalje duboko patrijarhalno – a jest, ako je duboko nepravedno
prema ženama u praktički svakom smislu, od najeklatantnijeg nasilja prema njima
pa sve do njihove samo simbolične prisutnosti i udjela u vlasti (politici,
mjestima ekonomske moći, u kulturnoj sferi, i da ne nabrajamo sve sfere života)
– također jest, kako to da one kojih se to direktno tiče, preko čijih se pleća
i plaća sve prelama i slama, ne pokazuju nikakav tračak pobune? Kako to da
"revolucionarna avangarda", to jest feminizam i feministkinje, nisu u
stanju mobilizirati čak više niti same sebe? O masovnosti bolje i ne govoriti.
E pa jednostavno, one koje bi trebale ne samo prednjačiti u aktivizmu, već i
prije toga imati prilično jasno posložena znanja o stanju stvari u društvu, e
da bi mogle postaviti ciljeve borbe, niti su revolucionarna, niti avangarda,
osim u smislu aforizma koji govori o avangardi kao onoj koja grabi unaprijed.
Mijenjam opoziciju za poziciju S potonućem i očiglednom smrću davljenjem u mainstreamu neoliberalne
države, nestao je i zadnji atom feminističke subverzivnosti, koju je zamijenila
puka estrada što je sve to više gledamo posljednjih godina. Ono što sve manje
gledamo, ili više uopće ne vidimo, jest kritička pozicija feminizma usmjerena
prema središtima, izvorištima moći od kojih je, uz društvo samo, najjača i
najopasnija država, gdje se nejednakost upravo i generira. To bi onda značilo
baviti se politikom kojoj bi prioritet bio mijenjanje dominantne društvene
paradigme, a ne servisiranje države kakva već jest, "uskačući" s
vlastitim angažmanom tamo gdje se državi za problem više-manje fućka. Drugim
riječima, nije na nama da umjesto nje radimo onaj posao koji treba obaviti
država, već da je primoramo (kad je već tu) da ga i propisno obavi. Ili još
jednostavnije, nije na nama, primjerice, da obrazujemo djecu po školama protiv
nasilja. To je slabog dometa i praktički nikakvih efekata jer su i kapaciteti
slabi. Ali treba učiniti sve da se državu primora da postojeći sistem školstva
uvede programe za učenike, nastavnike, roditelje koji bi se nosili s tim zlom i
borili protiv njega. Nije na nama (samo) da branimo svaku pojedinu ženu od
nasilja, već da vršimo politički pritisak i natjeramo državu i njezine
institucije (pravosuđe, policiju, službe za socijalni rad) da to bude njihova
(kažnjiva) odgovornost, i slično tome.
Takva politika tražila bi drugačije pozicioniranje prema vlasti no što je danas
u modi. Umjesto opozicije, naše nevladine organizacije upravo sline nad
partnerstvom s vlašću. A na partnera, koji te plaća da bi zadržao socijalni
mir, ipak se ne ide. Stoga nema osnova ni očekivati da sve one prije spomenute
žene na čijim leđima se dvostruko prelama sva bijeda ovog društva (kao žena i
kao građanki) budu ikakvim pozivom ovakvog bezubog feminizma mobilizirane na
protest. Njih za to ni u kojem slučaju ne treba optuživati. Za 8. mart ionako
svatko slijedi svoja agenda. Organizirane feministkinje će se rastrčati od
domjenka jedne političarke do sličnoga drugog, održat će se možda i koji
okrugli stol, predstavit će se neka nova knjiga, brošura, vodič ili tristoto
istraživanje o tome kako nema žena u politici, neke će skoknuti i do New Yorka,
jer baš se eto opet nešto zasjeda. Radnice i službenice, sve one koje još imaju
posao, trčat će s njega doma… i tako dalje, to već znamo. One nezaposlene otići
će na burzu ili da se prijave ili da po dugogodišnjem običaju pogledaju liste
radnih mjesta, možda im se ovaj put posreći. One mlađe, koje još i ne traže
posao, kojima je feminizam smiješan i dosadan (ovakav kakav nam je danas, nije
ni čudo) otići će na Osmomartovski žur indikativnog naziva "We live
longer, we fuck longer, we party longer!"
KOLUMNE, KOMENTARI 
