Prošlo je više od godine dana otkako je priča Ane Dragičević izašla u
javnost. Podsjetimo, Ana je provela preko pet godina u Psihijatrijskoj ustanovi
Lopača, u koju su je kao šesnaestogodišnjakinju smjestili roditelji kako bi je
"izliječili" od homoseksualnosti. Kad je navršila 18 godina u toj su
je ustanovi zadržali iako im Ana nije dala, kako to zakon propisuje, pisano
odobrenje. Ono što se događalo u Lopači pod stručnom palicom ravnateljice dr.
Mirjane Vulin i dr. Radomira Rakuna nalik je scenariju horror filma. Anu su
vezali, drogirali lijekovima, bacali u samicu, lažirali nalaze da je narkomanka
kako bi imali kakvo - takvo opravdanje da je zadrže. Ana je prvi put puštena na
slobodu kada je doktorici Vulin rekla da je izliječena i da više ne voli cure.
Sigurno se pitate kako liječnica/ravnateljica psihijatrijske ustanove
može biti osoba koja, unatoč znanstveno dokazanoj činjenici da homoseksualnost
nije bolest i koja od homoseksualnosti "liječi" premda takve bolesti
nema na popisu Svjetske zdravstvene organizacije?
Nakon svega navedenog pitale smo se kako je danas Ana, kako živi, čime se bavi.
Pričale smo i sa Danijelom Almesberger iz Lezbijske organizacije Rijeka (LORI)
koja je od početka bila uz Anu i koja joj pomaže i u njenoj pravnoj borbi.
Ana, nakon svega što si prošla, kako živiš i kako se
osjećaš? Završila sam uspješno prvi razred, sada nastavljam školovanje,
odrađujem praksu u frizerskom salonu. Psihički sam puno bolje ali još uvijek
imam problema, problem sa strahovima, još uvijek je svaki dan prisutno to
razmišljanje o tome što se dogodilo i ta neka teška razdoblja su još uvijek
tu...
Psihičko stanje mi se poboljšalo, uspijevam funkcionirat puno normalnije nego
prije, vidim da se što se tiče mog slučaja i slučajeva drugih u Lopači to
pomiče na sudu i to mi daje nadu da će pravda pobijediti. Ja definitivno neću
odustati dok se to ne riješi. Moj psihijatar mi je rekao da sam puno sazrela,
da se vidi puno poboljšanja kod mene i da je jako ponosan :) Uglavnom, čini mi
se kako sve ide nabolje...!
Željela bih se zahvaliti svima koji su mi financijski pomogli preko humanitarne
akcije sakupljanja priloga za mene... Ovo mi je puno značilo da mogu
preživjeti. I dalje mi nije lako financijski, troškova ima puno... Cura je na
novom poslu, ne zarađuje dovoljno, živimo u iznajmljenom stanu i tako...krpamo
se. Ipak, jedna osoba koja se odazvala u humanitarnoj akciji mi i dalje
mjesečno pomaže s financijama za ono osnovno, ne znam kako bih bez njega.
Od koga dobivaš najveću potporu? Najveća podrška su mi moja cura, moj psihijatar Dragan Lovrović,
cure iz udruge LORI i moja nova mama Mira. Ovi ljudi su mi sad postali nova
familija i puno su mi pomogli u oporavku od svega što se desilo i u stvaranju
mog novog života...
Bilo je ljudi na ulici koji su me prepoznali, pružili mi ruku i rekli mi
"svaka čast!". Poneki su me znali gledati ali inače se ne obazirem
previše na poglede ljudi sa strane. Ljudi su se javljali preko LORI i pisali mi
pisma podrške i ohrabrivali me, i to bih uvijek jako osjećajno doživjela i
rasplakala se.
Jesu li te roditelji i sestre pokušali kontaktirati,
ispričati se možda? Roditelji i sestre me nisu pokušali kontaktirati a niti ne želim da
me kontaktiraju. Za mene oni više ne postoje. Prije par mjeseci tetka je
doživjela neugodne situacije s mojim "bivšim" ocem koji joj je
prijetio zbog toga što je bila na mojoj strani, poručio joj je da nema on treće
kćeri (mene) nego da ima samo dvije. S rodbinom je situacija ok...još uvijek su
mi podrška.
Danijela, prošlo je više od godine dana otkako je
Anina priča izašla u javnost. Ana je prva osoba koje je javno progovorila o
strahotama zlostavljanja koje je proživjela u instituciji zbog svoje seksualne
orijentacije. Koliko ste zadovoljne medijskim praćenjem cijelog slučaja? Anina priča je zaista bila prilično popraćena u medijima, a kao vrlo
pozitivno vidimo i emitiranje dokumentarca o Ani naslova "Zašto" koji
je prikazan u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji. Naravno, većina
medijskih izvještavanja ima onu klasičnu "senzacionalističku"
pozadinu, ali to je općenito realnost pozicije medija kod nas... Isto tako,
nakon prvotnog reagiranja medija, ne postoji kontinuirano praćenje Aninog
slučaja od strane medija (bar koliko je nama poznato), izuzev jednog slučaja
snimanja dokumentarca o Ani koji prati priču od početka pa do presude, ali to
opet nije od strane mainstream medija već dolazi iz aktivističkih krugova.
Kome ste se sve obraćale i na koji način su nadležne
institucije reagirale? Izjavu o prisilnom i nelegalnom držanju Ane u psihijatrijskoj
bolnici Lopača poslale smo na razne institucije kojih se tiče ovaj slučaj -
ministarstvima, Gradu Rijeci, Državnom i Županijskom odvjetništvu, klinici za
psihijatriju KBC Rijeka, Hrvatskom psihološkom društvu (HPD) , Hrvatskoj psihološkoj
komori (HPK) i mnogim drugima.
Od većine institucija nismo dobile niti jedan odgovor, osim od Ministarstva
obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje je reagiralo Državnom
odvjetništvu da se ispita Anin slučaj te od Županijskog odvjetništva koje nas
je izvijestilo da provodi izvide i obradu navedenog slučaja.
Reakcije od onih koje smo najviše očekivali - od Grada Rijeke i Ministarstva
zdravstva nije bilo. Smatramo i da su HPD i HPK trebali reagirati, a nisu.
Ono čime smo zadovoljne je suradnja s psiholozima i psihijatrima koji/e su
naši/e suradnici/e i koji su nam zaista izašli u susret sa savjetima i
podrškom. Također, odmah smo napravili i lijepu suradnju s Aninim psihijatrom
Draganom Lovrovićem koji je Ani i preporučio da nam se javi po izlasku iz
Lopače.
Pretpostavljamo da su strane institucije/organizacije
prepoznale problem i pokazale spremnost pomoći? Naravno, imale smo veliku potporu od stranih organizacija. Izdvojile
bi Human Rights Watch (HRW) i Mental Disability Advocacy Center. Iz HRW-a su
zaista pokazali apsolutnu spremnost na pomoć, uputile nas na razne kontakte,
razgovarali s Anom te su nas posjetili u Rijeci kako bi Anin slučaj bio uvršten
u njihov izvještaj o uvjetima u psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj.
Također, slučaj smo prijavile i na European Committee on the Prevention of
Torture. Oni su također odmah reagirali te je Anin slučaj u proceduri. Imale
smo veliku podršku u odvjetnici Dijani Kesonja koja je prihvatila odraditi sav
taj "pravni posao" i to sve na volonterskoj bazi.
Uz nju, u Aninom slučaju također nam je od velike pomoći bila i pravnica Sanja
Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci.
Na koji su način pomogle domaće organizacije
civilnog društva i kakve su bile reakcije "običnih" ljudi...? Od organizacija smo naišle na najveću podršku. Mnoge su htjele
pomoći Ani (u okviru humanitarne akcije koju smo pokrenule za Anu)! Tako je u
Zagrebu na inicijativu Kontre i Le Zbora napravljen Koncert (sav prihod od
ulaznica i prodaje raznoraznih materijala udruga išao je za Anu) a u Sloveniji
je Škuc LL također organizirao dobrotvornu akciju za pomoć Ani. Zaista, udruge
i aktivisti/kinje su pokazali što je solidarnost!
Isto tako, ostale smo jako iznađene koliko smo e-mailova i pisama dobile do
strane "običnih" ljudi nakon što je Anina priča bila prikazana na
HTV-u, u emisiji Proces i u dokumentarcu "Zašto?".
Puno ljudi je pisalo i to i ljudi iz Bosne i Hercegovine i Srbije... Mnogi među
njima su bili "obiteljski" ljudi, majke i očevi koji su nam pisali
zgražajući se kako se nešto tako moglo dogoditi i slali su Ani riječi podrške,
zaista su emocionalna pisma to bila.
Kako ste uspjele prikupiti financijska sredstva za
pomoć Ani? Humanitarnu akciju "Podržimo i pomognimo Ani Dragičević!"
pokrenule smo u veljači 2009., neposredno nakon što nam se Ana javila.
Ana je tada zaista bila na rubu preživljavanja... Akciju smo oglasile
maksimalno: na brojne kontakte u Hrvatskoj i inozemstvu koje imamo u našim
bazama podataka o organizacijama, osobama, na web stranicama, objavile smo i
oglas u novinama, širile informaciju kroz intervjue i članke...
Kao što sam već rekla, tu su nam pomogle i druge organizacije sa svojim
akcijama a prikupljale smo novac i na našim partyjima koje organiziramo.
Prikupile smo nešto manje od 33.000,00 kuna (32.734,95). Oko polovine sredstava
sakupljeno je u Hrvatskoj, a polovina sredstava jesu uplate iz inozemstva
(računajući i akciju u Sloveniji).
Koje troškove ste pokrile doniranim sredstvima? Novac je potrošen na stan, režije, hranu, zdravstvene troškove, za
potrebe školovanja... I naravno, Ani je i dalje pomoć potrebna, npr. s
plaćanjem daljnje školarine koja nije mala. Donacija sada više nema jer je
prošlo gotovo godinu dana... ali mi sami u LORI nešto smislimo tu i tamo a i
imamo jednu veliku pomoć od jednog mladića koji se javio na našu humanitarnu
akciju i koji Ani svaki mjesec pomogne financijski koliko može - zaista je
nevjerojatno da takvi ljudi postoje!
Njemu dugujemo veliku zahvalnost... Sad smo sakupile neke priloge i kupile Ani
sav pribor za crtanje (Ana inače voli crtati...J...) pa planiramo na proljeće
napraviti neku malu izložbu Aninih radova i na taj način sakupiti neka
sredstva. Mislim da će to biti dobro, jer će ljudi moći i dobiti nešto što je
baš Anino.
Kakva je situacija sa tužbom protiv dr. Vulin i
bolnice Lopača, i ako možete reći više detalja, protiv koga se točno trenutno
vodi proces/i i u kojoj je fazi? Za početak moram reći da su nam nažalost neke informacije nedostupne
i da ćemo više znati uskoro... Trenutno se vode dva odvojena procesa, jedan
vodi Državno odvjetništvo u kojem provodi izvide i obradu događanja u
psihijatrijskoj bolnici Lopača.
Pretpostavljamo da će uskoro i dignuti optužnicu protiv dr. Vulin.
U drugom procesu je Anin odvjetnik Josip Mađarić podnio privatnu tužbu protiv
Lopače. Procesi su dakle vezani ali su različite naravi. Ana je dala svoje
iskaze na sudu, svjedočili su i ostali/e pacijenti/ce bolnice, trenutno se radi
procjena o tome kakvo je psihofizičko stanje osoba koje su bile u Lopači i
mislimo da bi uskoro trebala biti podignuta optužnica.
Što očekujete od presude? Sud će zasigurno ustanoviti prisilno i nelegalno liječenje
pacijenata u Lopači te druge kaznene elemente... Očekujemo da će dr. Vulin
dobiti kaznu primjerenu svim strahotama što je napravila i za koje je
odgovorna, a da to neće biti nešto pro forma.
Međutim, nije samo dr. Vulin ta koja treba snositi kaznenu odgovornost, postoje
tu još neki doktori/ce te drugo osoblje. Pitamo se da li će dr. Vulin biti
zapravo jedina koja će odgovarati te se na taj način slučaj privesti kraju. Ovo
nikako ne bi bilo dobro.
Ani naravno ništa ne može vratiti te godine, ali kažnjavanje odgovornih joj
može dati osjećaj da neka pravda ipak postoji i da je prepoznat zločin koji se
nad njom dogodio.
Koje su vaše preporuke, što bi se trebalo uraditi da
do ovakvih prisilnih zatvaranja i zlostavljanja više ne dolazi? Hm..zapravo tu nema nekih posebnih preporuka. Potrebno je samo da
institucije kao i same stručne osobe jednostavno rade svoj posao onako kako
nalaže struka uz poštivanje etičkog kodeksa.
To naravno znači da ustroj i struktura zdravstvenih institucija ali i sama
zakonska regulativa na području zdravstvene skrbi treba biti onakva koja će
biti u skladu s najnovijim dostignućima na ovom području te imati za osnovu
poštivanje ljudskih prava.
Pitanje je isto inspekcije ovih ustanova. Ove službe također moraju raditi svoj
posao što očito u ovom slučaju nisu.
Nakon ovoga mi onda možemo govoriti o npr. dodatnoj edukaciji zdravstvenih
djelatnika i radu na poboljšanju samog sistema, ali po meni je prvo potrebno
znati da se ljude ne može tek tako zatvarati u psihijatrijske ustanove te da i
oni koji imaju osnove biti takvoj instituciji imaju pravedan i human tretman.
Kakva su vaša iskustva, da li psiholozi/ice i
psihijatri/ice u Hrvatskoj još uvijek "liječe" homoseksualnost? Nažalost, da, poznati su nam slučajevi gdje je psiholog/inja
radio/la na liječenju homoseksualnosti kod svog klijenta/ice. Štoviše, evo neki
dan smo imale priliku pročitati na jednom web portalu odgovor jedne
psihologinje osobama koju ju pitaju da li mogu promijeniti/izliječiti svoju
homoseksualnu orijentaciju.
Ipak, mislim da su ovi slučajevi u opadanju iako ne možemo do kraja biti
sigurne u to. Ovdje postoji još nešto. Psiholozi/inje često sami imaju
predrasude i stereotipe pa se u radu s homoseksualnom osobom fokusiraju na njen
gej identitet iako on npr. uopće nije bitan za sam problem.
Ili ne razumiju cijelu problematiku coming out-a, internalizirane homofobije,
problem stigme itd... Potrebno je poznavanje cijele ove
problematike da bi psiholog/inja mogao/la raditi s gej osobom. Imamo slučajeve
gdje sami gej friendly psiholozi/ginje izjavljuju npr. da je Gay Pride bespotrebno
"paradiranje" i nametanje koje nam kao ne treba ili da ne smatraju da
gej parovi trebaju imati djecu (!). Što je najgore, ti isti ne razumiju da je
više nego štetno da oni sami rade s gej osobama.
Ipak, mislim da cijela stvar ide u pozitivnom smjeru, sve manje je psihologa
koji bi orijentaciju pokušali izliječiti, a sve više onih koji se žele
educirati na tom području kako bi mogli raditi s LGBT klijentima/icama.
Što se tiče same udruge LORI, da li je (nakon Aninog
izlaska u javnost) bilo više poziva roditelja LGBTIQ djece/mladih, koje su tražile
informacije, savjet i slično? Ne, nismo primijetili da se više javljaju roditelji. Roditelji
LGBTIQ djece inače rijetko kontaktiraju udrugu, to je već jedan problem vezan
za poteškoće koje oni prolaze u suočavanju s homo/biseksualnošću ili
transrodnošću vlastitog djeteta, obično vrlo dugo ne žele otvoreno razgovarati
s drugima o tome...
Ani je još uvijek potrebna vaša potpora, stoga vas pozivamo da joj svojim
prilogom pomognete u osiguravanju sredstava za troškove stana, hrane, režija,
školovanja...
Uplate iz Hrvatske: Udruga "LORI", Dolac 8, 51 000 Rijeka
Broj računa: 2340009 - 1117014659
Opis plaćanja: Donacija za Anu Dragičević
Foreign donations:
PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D.
10000 Zagreb, Račkog 6, Hrvatska/Croatia Bank account belonging to: Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" (Lesbian Organization
Rijeka LORI)
Dolac 8, 51 000 Rijeka, Hrvatska/Croatia
Specification: Donation for Ana Dragicevic
Account number: 703000-128379
SWIFT CODE: PBZGHR2X
IBAN: HR61 2340 0091 1170 14659
libela.org l CroL
Objavi članak u nekoj od društvenih mreža
Komentari (4)
... napisao/la big time,
Svibanj 10, 2010
drz' se stara! ;*
... napisao/la Mee,
Veljača 10, 2010
"...Sad smo sakupile neke priloge i kupile Ani sav pribor za crtanje (Ana inače voli crtati...J...) pa planiramo na proljeće napraviti neku malu izložbu Aninih radova i na taj način sakupiti neka sredstva..." Pa kaj od nje rade debila...Inace Ana crta, pa nema 10 godina. Nemojte dramiti previse, sto je bilo bilo je...neka se cura sada bori kao i svi drugi mladi na ovom svijetu... Izvukla se iz sranja, ima pomoc, i sad neka se bori.
... napisao/la zgb 35,
Veljača 10, 2010
Sve najbolje tebi i tvojoj djevojci, i svima koji te podržavaju! Ne znam kako si to sve izdržala, ali dat će Bog, bit će jednom sve baš onako kako zaslužuješ!
hej:)) napisao/la zgb25,
Veljača 04, 2010
žao mi je što si sve ovo prošla,želim ti sve najbolje ))
COMING OUT, AKTIVIZAM 
)) 
