U
distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, internet prednjači nad
novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri
četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi internet svaki dan i da 80
posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s interneta nego iz novina. I
da pristup internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u
aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i
jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.
Gledala
sam ljetos grupu djevojčica u parku. Njih pet. Imaju oko pet, šest godina,
rekla bih, ne više. Pažnju su mi privukli njihovi rekviziti za igru. Sve su
gurale dječja kolica. Onakva tanahna, sklopiva, ružičasta. S malim sklopljenim
suncobranom i pripadajućom torbom zakačenom o ručke. U kolicima su ležale
gumene bebe, dobro ušuškane u roza dekice. U svakim kolicima po jedna beba.
Bebe imaju širom otvorene plave oči i rupicu na usnama. U tu se rupicu utakne
duda bočice. Kad su djevojčice zauzele klupu pokraj pješčanika, uzele su bebe u
naručje i stale ih hraniti bočicama s mlijekom. Jedna je djevojčica dugo
namještala malu pamučnu kapu svojoj gumenoj bebi. Jedna je iz torbe izvukla
pelenu pa presvukla svoju bebu na klupi. Prije toga je na nju prostrla dekicu,
da bebi bude udobno.
Bilo je nešto morbidno, uznemirujuće, u tom prizoru preplavljenom ružičastom
bojom. Usuglašeno su izvodile taj ritual brige za gumenu dojenčad. Njihova je
igra bila razrađena do najsitnijih detalja: umilno ljuljuškanje beba u naručju,
nježno tepanje, hranjenje bočicom, nevjerojatno spretno baratanje pelenama i
vlažnim maramicama.
Naljutilo me to. Osjetila sam ljutnju prema roditeljima koji su kupili svojim
kćerima ta kolica i te bebe. Te rekvizite za igranje očekivanih ženskih uloga u
ovom opresivno heteronormativnom društvu. Kao da nije dovoljno to što će ih naš
bijedni balkanski patrijarhat ionako cijeli život silom gurati prema ulogama
rodilja, dojilja, brižnih kućanica, vjernih supruga, sebedarivih majki. Kao da
tim mehanizmima treba pomoći ortačenjem s konzumerističkom (ne)kulturom i
njezinim, uvijek spremnim, asortimanom pomagala za idiotizaciju. Prilagođenih
svim uzrastima.
Deset
estetskih operacija u jednom danu Tako sam nekako razmišljala tog dana u parku, promatrajući starmale
djevojčice u rozom. Ta će ih nježna boja dopratiti i u niže razrede osnovne
škole, kad će dojenčad u kolicima zamijeniti nekom novom inačicom Barbie i
njenih modernijih srodnica, tih nakaza ženstvenosti. (Stručnjaci su izračunali,
da je Barbie živo biće, hodala bi četveronoške, zbog preuskog struka i
neproporcionalno malih stopala za svoju visinu.) Kad poodrastu, silnice
degeneriranog društva nagnat će ih da poput toliko djevojaka u razvijenom
svijetu, žude za tim da "poprave" svoja tijela, da ih usuglase s onim
dugonogim, uskostrukim, bujnogrudim, kakvo je imala njihova omiljena lutka iz
djetinjstva. Prema istraživanju provedenom 2005. na uzorku od 1800 tinejdžerki,
66 posto ih razmišlja o plastičnoj operaciji, a 20 posto bi ju odmah napravilo.
Ovih je dana Heidi Montag, ljepuškasta 19-godišnja bogatašica iz Hollywooda,
dospjela na naslovnice tabloida zbog toga što je u jednom danu napravila deset
estetskih operacija. (U njezinom slučaju, kao i u slučaju mnogih, izbor
pridjeva "estetski" je upravo urnebesno ironičan jer se tim
operacijama približila negaciji bilo kakve estetike. Zlobnici su joj već
smislili novi nadimak: Franken-Heidi.)
Blok-kuhinja "Pa ne mora biti baš tako, ne mora značiti da će ih bezazlena
igra s lutkama dovesti do toga da postanu isprazne, površne osobe koje sebe ne
cijene", u apokaliptičnim me predviđanjima zaustavi poznanica iz parka,
kao i ja, majka male djevojčice. Nju ne uznemiruje prizor s djevojčicama koje
cijelo ljeto, iz dana u dan, igraju samo jednu igru - igru mama. "Što tome
fali? Lijepo je biti mama. I meni je to bila najdraža igra", kaže.
Naravno, to je priznanje u korist moga argumenta, cinično primjećujem. Moja
poznanica iz parka je svojoj kćeri kupila ista takva kolica i takvu bebu kakvu
imaju djevojčice na klupi. Kaže mi i ime te marke. Vrlo popularna stvar, to s
kolicima. Kupila joj je i blok-kuhinju, to je, saznajem, totalni hit među
igračkama za djevojčice. Radi se o maloj samostojećoj plastičnoj kuhinji s
ugradbenim elementima, mini perilicom suđa i štednjakom.
Na stranici contexts.org (Sociological images), rodno osviješteni Amerikanci
bilježe primjere nekorektnog, šovinističkog, seksističkog i mizoginog
oglašavanja. Velik dio bijesnih pritužbi ide na račun šoping centara i velikih
dućana s igračkama u kojima su igračke razdvojene u posebne odjeljke, za dečke,
odnosno, za djevojčice. Takva je podjela gotovo potpuno iščezla iz američkih
dućana, može joj se posvjedočiti jedino još u pokojoj ruralnoj zabiti. Kad
naiđu na problematičnu segregaciju, reakcija publike bude dovoljno žestoka da
natjera vlasnike trgovina da s polica pokunjeno maknu oznake "for
girls" i "for boys".
Djevojčicama
setovi za čišćenje, dečkima didaktičke igračke Ali, kako kaže pjesma, "daleko je, daleko je Amerika". U
Zagrebu je podjela na ženske i muške igračke na snazi u gotovo svim velikim
šoping centrima. Provjerila sam. Kod nas se lijepo zna - kome pop, a kome bob.
Da ne bi bilo zabune. Odjeljcima za djevojčice dominiraju blok kuhinje, mini
daske za peglanje, mini setovi za održavanje kućanstva koji uključuju metle,
kante i spužve, potom barbike i njoj srodne lutke, pa kompleti odjeće za lutke,
pa gumena dojenčad, tako popularna u zagrebačkim parkovima. S druge strane,
odjeli s igračkama za dečke natrpani su figurama akcijskih junaka iz crtića,
sklopivim garažama, lokomotivama i kamionima čije sastavljanje potiče razvoj
motoričkih sposobnosti i logično zaključivanje.
Najtužnije je to što su, koliko vidim, u manjini oni roditelji koji odbijaju
slijediti sugestije o "rodno prikladnim" igračkama pa na odjelu za
dečke kupuju didaktičke igračke za svoje kćeri, ili pak, obrnuto, dečke
podučavaju važnosti čistoće i higijene prostora tako da im kupe set za
čišćenje. Što bi bilo sasvim u redu. Međutim, obično se roditelji ne upuštaju u
takve transgresije. Ni moja poznanica iz parka nije svome sinu kupila
blok-kuhinju ni mini metle kojima joj se igra kćer. On se u parku igra figurama
Ben-Tena. Dečka sa supermoćima.
Žene manjina
u ozbiljnim medijima Ali, rekoh već, jalovo je zgražati se nad strategijama kojima se
oglašivači služe u promociji proizvoda za djecu. Etičnost i marketing odavno ne
idu ruku pod ruku. Ustvari, najčešće je ishodište marketinga upravo ondje gdje
prestaju obziri i korektnost i tu se malošto može napraviti. Zato, pustimo
marketing.
Pogledajmo što je s medijima. Prema istraživanju Buckingham&Bragg iz 2003.
("Mladi ljudi, mediji i veze", Institute of Education), 66 posto
mladih ljudi nauči o seksu i vezama kroz medije. Što to mediji uče djevojčice o
svijetu, o žensko-muškim odnosima, o samopoštovanju? Prvo, zastupljenost žena u
"ozbiljnim" novinskim rubrikama, poput politike i ekonomije, kreće se
oko 12 posto. Rubrike u kojima dominiraju žene su "žute" rubrike i
tabloidi. Ondje je prevlast žena nad muškarcima dramatična i doseže 85 posto u
korist žena. Samo, kakvih žena? Golišavih, svjedoče godišnji izvještaji
globalnog MediaWatcha. Analiza najpopularnijih glazbenih spotova na Black
Entertainment Televisionu iz 2002. navodi slike seksualnog sadržaja u 84 posto
spota, a dva najčešća seksualna ponašanja bila su seksualna objektivacije i
ples koji poziva na seks. Dakako, 71 posto žena u tim spotovima bile su
odjevene u blago provokativnu ili provokativnu odjeću ili uopće nisu nosile
odjeću, u usporedbi s 35 posto muškaraca.
U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, internet prednjači nad
novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri
četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi internet svaki dan i da 80
posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s interneta nego iz novina. I
da pristup internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u
aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i
jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.
Udaja kao
ultimativni hepiend No dobro. Ako svojoj kćeri ne kupim blok-kuhinju, ni set za
čišćenje, ni gumeno dojenče u kolicima koje će je pripremiti za ulogu uredne i
čiste rodilje, i ako joj zabranim da gleda televiziju i čita novine, i ako joj
uskratim pristup internetu, mogu li se nadati da će je obrazovni sustav
poticati da postane snažna, emancipirana djevojka s dovoljno samopoštovanja i
vjere u sebe da se usudi napredovati, na poslu i privatno, da se usudi
zahtijevati ono što vjeruje da joj po zaslugama pripada, i da pritom govori
"ja", a ne "mi"? (Ovo već znamo, ali podsjetit ću, muškarci
počinju zarađivati više od žena gotovo čim uđu na tržište rada, a razlika
između plaća raste s dobi. U 2005. prosječna razlika plaća za puno radno
vrijeme radnika u dobi između 18 i 21 iznosila je 3,7 posto. Za one u dobi od
40 do 49 godina, dobne skupine za koju je razlika plaća najveća, prosječna
razlika plaća iznosila je 21,7 posto.) Sudeći prema sadržaju propisanom
lektirom, čini se da su šanse za to upravo smiješno male.
"Sve
dok me bude, volit ću te slipo" Što će iz lektirnih naslova osnovnoškolci posredno učiti o odnosima
između muškaraca i žena? Puno zanimljivih stvari. Iz bajki propisanih za prvi
razred osnovne škole naučit će da su ženski likovi zločeste vještice koje na
kraju pravedno završe u peći ili nesretne princeze koje ultimativno ispunjenje
dožive kad se na kraju bajke - udaju. Iz "Šume striborove" pobrat će
čitav set patrijarhalnih stereotipa o jadnim svekrvama koje pate jer im je
sina, njihovo zlatno čedo, začarala neka odvratna mladenka, zmija s palucavim
jezikom. Sjećate se onog divnog opisa: "Snaha je bila zlobna, proždrljiva
i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi."
Nadalje, u "Vlaku u snijegu" i "Družbi Pere Kvržice" čitat
će o tome kako se zabavljaju dečki, uvijek na repu neke avanture, o tome će
istome saznati i od "Smogovaca" i romana Ivana Kušana, dok će ih,
recimo, Šimunovićev "Alkar" podučiti "ljubavi prema tradiciji i
junaštvu". Kolarova će ih "Breza" upoznati s idealom
ženstvenosti u Hrvata: djevojkom patnicom i žrtvom, koja će i zadnji samrtni
hroptaj potrošiti da zaljubljeno zavapi za svojim voljenim i zakonitim, mačo
vucibatinom i seljoberom.
Maja Hrgović, zamirzine.net | CroL
Objavi članak u nekoj od društvenih mreža
Komentari (3)
... napisao/la J.,
Veljača 23, 2010
Koliko god ja učila svoju kćer da nema podjela na muške i ženske igračke, poslove, boje, ona ipak dolazi iz vrtića sa novim spoznajama i odlučna u namjeri da ne nosi smeđe, crno i plavo, jer su to muške boje. Ona zna da se psovati ne smije, jer to ne smiju curice..i tako dalje...Društvo je takvo i ja se samo mogu nadati da će u onim godinama puberteta ipak shvatiti.
... napisao/la blanc fleur,
Veljača 06, 2010
A nisam ni čitala do kraja ali pretjeruješ.ja dok sam se htjela igrati s lutkama igrala sam se s lutkama,a kad sam htjela s autićima onda s njima.makar su mi roditelji i svi kupovali bebe,ja sam se igrala uvijek onak kak mi je pasalo.kak znaš da i djevojčicama to nije želja,da se tak igraju?
KOLUMNE, KOMENTARI 
