Jednom davno, još u mojim "počecima", imala sam prekrasnu
djevojku. Ženu koja me obožavala, koju sam ja voljela onoliko koliko sam tada
znala voljeti ženu. Tajno. I unatoč dužini naše veze i činjenici da je ona bila
sve što u životu trebala i željela, nisam se nikako mogla prihvatiti kao takva
i priznati tu vezu. Ona je čekala, koliko je mogla; preko svih svojih granica. I
napokon otišla
Bez riječi. U svoj svijet, gdje je netko danas, vjerujem, voli kako
zaslužuje. Godine su prošle, život me naučio svašta. Naučila sam i prihvatiti
se bez straha, ali i dalje nisam vidjela čemu toliko buke oko toga. Zar je to baš
toliko bitno? Dok nisam zavoljela ponovno i jednog se dana tiho izvukla iz
kreveta i donijela joj kavu. Sjedila sam i čekala da je miris kave probudi , a
znala sam da hoće. Zapetljana u svojoj kosi, spavala je na trbuhu, nestvarno
lijepa. U potpunosti zaljubljena, čekam taj tren kad otvori snene oči, pogleda
me i zatraži da dođem i poljubim je za dobro jutro i dok to činim, onarukom već pokušava dohvatiti šalicu.
Svaki put kaže da mi je kava očajna i da nemam pojma, a vidim da uživa u svakom
gutljaju. Kad zapali prvu cigaretu, pogled joj se razbistri i pita me uvijek
isto: što bih željela raditi danas. Pa ja bih željela cijeli dan ostati u
krevetu, ali znam da ona voli nešto novo, nešto što će je zaokupiti i o čemu će
mi pričati danima.
– Želim te upoznati sa svojim prijateljima.
– Kao svoju curu?
– Da, naravno.
– Ne.
– Što ne? Ne želiš ih upoznati ili ne želiš da se zna da smo zajedno?
Kaže da ne želi da se to zna. Da bi to moglo štetiti njezinom poslu i da o tome
uopće ne trebamo više razgovarati. Ja sam razočarana preko svake mjere i
razumijem njen strah, ali to su moji prijatelji, oni su pouzdani, ja im
vjerujem. Možda da ih prvo upozna i da onda... kad stekne povjerenje u njih?
– Ne. Nikad.
Nikad? Jebote, kako je to dugo. Zar me se srami? Nisam dovoljno dobra za nju? Mjesecima
smo zajedno, pa što sam joj ja, k vragu? Kaže da me voli, iskreno i potpuno,
ali nikad neće javno priznati. Ako se ne mogu s tim nositi, bolje da odmah
prekinemo.
Ali ja ne želim prekinuti, ja želim do kraja svog života gledati baš nju kako
se budi, kako pije svoju jutarnju kavu. Slušati je kako mi priča potpuno
nebitne stvari, tako dugo dok mi ih priča, dok govori, dok me gleda svojim
sjajnim smeđim očima. Obukla se i otišla. Kaže, mora na posao i neka je to više
ne pitam. Neka odlučim što mi je bitnije. Neka odlučim... I osudim se na život
bez nje? Ili nju bez mog života? Odlučila sam i karmički se krug zatvorio. Što
sam učinila drugome, učinjeno je meni.
Božić je, svijet je lijep i sjajan, snijeg zameće moje tragove u njezinoj
ulici, kao što je i nekad njezine u mojoj. Tih 206 koraka. Kiše će ih u
proljeće isprati, ljetno sunce osušiti i jesen će donijeti sjećanje. Ni bolno
ni sretno, samo još jedno u nizu. Božić će zasjati opet, svijet će opet biti
lijep, ja ću ga jednako voljeti i ovo svoje ludo srce koje sanja sve dok živi.
Justine l CroL
Objavi članak u nekoj od društvenih mreža
Komentari (3)
... napisao/la bojana,
Rujan 01, 2010
jako lijep tekst...
... napisao/la xy,
Prosinac 22, 2009
Predivno
... napisao/la backspace,
Prosinac 20, 2009
lijepo, justine. čekam sljedeću priču, i molim sretan ljubavni završetak u toj, nema veze ako je patetično, hoću ono: i živjeli su (više-manje) sretno do kraja života
LEZBOCOSMO 
